Zagreb kao carska pozornica: svečani doček cara Franje I. 1818. godine

Knjiga Dubravke Botica, redovite profesorice na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na interdisciplinaran i metodološki promišljen način obrađuje posjet cara i kralja Franje I. i carice Karoline Auguste Zagrebu, organiziran u sklopu njihova putovanja hrvatskim zemljama 1818. godine. Taj se događaj promatra u širem političkom kontekstu stabilizacije Europe nakon Napoleonskih ratova i odluka donesenih na Bečkom kongresu, pri čemu autorica uspješno povezuje lokalnu zagrebačku povijest sa složenim političkim i kulturnim procesima tadašnje Europe. Krajem lipnja 1818. Zagreb je, naime, postao pozornicom raskošnih svečanosti kojima se nastojala učvrstiti simbolička veza između vladara i njegovih podanika, potvrđujući pritom antičku tradiciju imperijalnih adventusa obnovljenu u ranome novom vijeku i obogaćenu novim političkim, društvenim i estetskim impulsima. Knjiga je stoga usmjerena na analizu tih svečanosti kao složenoga oblika političkog ceremonijala i vladarske reprezentacije u prvim desetljećima XIX. stoljeća.

Izd. Srednja Europa d.o.o., 2025.

Autorica je provela iscrpno istraživanje temeljeno na sustavnoj i temeljitoj analizi arhivske i knjižnične građe, ponajprije izvještaja o svečanostima sastavljenoga za potrebe magistrata Slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba, a uz taj ključni dokument konzultirani su i brojni drugi izvori – nacrti, scenariji svečanosti, programi, govori i prigodne pjesme. Njihovom kritičkom i poredbenom analizom autorica na dojmljiv način rekonstruira tijek svečanosti, ali i njihovo značenje u političkom, društvenom i kulturnom životu Zagreba početkom XIX. stoljeća. Posebna vrijednost knjige upravo je u mogućnosti da raznorodnu i često fragmentarno očuvanu građu objedini u koherentnu i interpretativno uvjerljivu cjelinu.

Sadržaj knjige strukturiran je u pet opsežnih i tematski povezanih poglavlja čije se teme postupno spuštaju od prikaza širega društveno-povijesnog i povijesnoumjetničkog konteksta vladarskih svečanosti (adventusa) prema detaljnoj rekonstrukciji njihove realizacije u zagrebačkoj sredini. Knjiga je pritom opremljena kvalitetnim ilustracijama i prikazima računalnih rekonstrukcija privremenih scenografskih rješenja, dok posebnu dokumentarnu vrijednost predstavljaju prijepisi i prijevodi izvornih dokumenata priloženi na kraju izdanja.

Carski adventus u europskom političkom i kulturnom kontekstu

Nakon uvodnoga poglavlja u kojem se ocrtavaju osnovne konture teme i razina njezine dosadašnje istraženosti u europskim i lokalnim okvirima, slijedi prikaz širega konteksta carskih adventusa. U njemu autorica razmatra ceremonijalne i simboličke oblike vladarske reprezentacije u europskoj političkoj kulturi ranoga novog vijeka i početka XIX. stoljeća. Posebna se pozornost pritom posvećuje vladarskim putovanjima i svečanim ulascima u gradove kao važnim sredstvima političke komunikacije između vladara i podanika. Takvi ceremonijali, u kojima su se povezivali vizualni, literarni i izvedbeni elementi, služili su potvrđivanju političkoga poretka i legitimiteta vlasti, dok su same svečanosti predstavljale kompleksne multimedijalne događaje u kojima su sudjelovali različiti društveni akteri i društveni slojevi.

Autorica se potom posvećuje povijesti fenomena adventus imperatoris, koji svoje podrijetlo vuče iz antičke tradicije, a u ranome novom vijeku postaje važan dio habsburškoga političkog ceremonijala. Taj je društveni ritual naglašavao simboličku ulogu vladara kao nasljednika rimskih careva, služeći istodobno legitimaciji njegove vlasti i učvršćivanju političke hijerarhije. Kao važan model kasnijih vladarskih ceremonijala autorica posebno izdvaja svečani ulazak cara u Beč 1814. godine. Taj događaj, detaljno opisan u djelu Denkbuch für Fürst und Vaterland, postao je uzor za oblikovanje efemerne arhitekture i ceremonijala u drugim gradovima Monarhije, uključujući i Zagreb.

U trećem poglavlju zagrebačke se svečanosti smještaju u širi politički i kulturni kontekst postnapoleonske Europe, pri čemu je osobito važna autoričina problematizacija uvriježene historiografske teze o prvim desetljećima XIX. stoljeća kao „vremenu mrtvila“. Analizom svečanosti i kulturne produkcije toga razdoblja uvjerljivo se pokazuje kako je, naprotiv, riječ o dobu intenzivnih kulturnih i političkih procesa koji su prethodili kasnijim nacionalnim pokretima.

U stožernom poglavlju knjige (Putovanje cara Franje I. i carice Karoline Auguste 1818. godine) autorica rekonstruira tijek putovanja carskoga para kroz hrvatske zemlje i analizira svečanosti koje su pratile njihov dolazak u pojedine gradove, naglašavajući kako njihova podrobnija analiza predstavlja zasebnu istraživačku zadaću.

Zagreb u znaku carskoga posjeta

Središnji dio knjige posvećen je svečanostima u Zagrebu, koje su trajale od 27. lipnja do 1. srpnja 1818. godine. Osobito je dojmljivo potpoglavlje naslovljeno Šetnja Zagrebom 1818. godine, u kojem autorica rekonstruira izgled grada i raspored dekoracija, vodeãi èitatelja kroz tadaðnje gradske prostore – od Markova trga i Mesnièkih vrata do Harmice i Kaptola. Saznajemo kako se u posljednjim danima lipnja 1818. Zagreb preobrazio u raskoðnu pozornicu svjetla, simbolâ i sveèanoga ceremonijala. Šetnja Gradecom tih dana vodila je kroz prostor privremene arhitekture i blistavih iluminacija koje su grad pretvorile u nesvakidašnji prizor, osmišljen u čast dolaska cara i carice.

Opis dekoracija i osvjetljenja Gradeca započinje Vijećnicom, čijim se pročeljem uzdizala konstrukcija efemerne arhitekture oblikovana kao kolonada od osam korintskih stupova na postamentima, koji su nosili visoko profilirano gređe. Između stupova bili su postavljeni portreti cara i carice, a u središnjem polju nalazila se personifikacija Pravednosti pod baldahinom. Krajnja polja krasili su pak grbovi Ugarske te Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, postavljeni iznad žrtvenika s plamenom. Na Markovu trgu osobito se isticala i Kraljevinska kuća, čiji je ukras također rekonstruiran prema sačuvanom opisu. U središtu pročelja nalazio se slavoluk s čije je svake strane bio postavljen po jedan hram: na jednome je na kupoli blistalo sunce, a na drugome zvijezda. U vrhu samoga slavoluka uzdizala se osvijetljena kruna s natpisom Patri et matri Patriae (Ocu i majci domovine).

Na pročelju Kraljevske akademije, današnje Gornjogradske gimnazije na Katarininu trgu, bio je pak izveden najsloženiji ikonografski program čitave svečanosti. Dekoracije, koje je naručio biskup Maksimilijan Vrhovac, povezivale su razrađene mitološke prizore, političke poruke i raskošnu iluminaciju od 2000 svjetiljki. Mitološke scene, najvjerojatnije izvedene na platnima razvučenima između prozora, nisu sačuvane, no detaljni opisi omogućuju njihovu sadržajnu rekonstrukciju. Bile su koncipirane kao amblemi kojima se posredovala ideja mudroga i dobrohotnog vladara koji svojim narodima donosi mir i otvara novo zlatno doba. Ista se poruka ponavljala u prigodnim pjesmama i kazališnim prikazanjima, tvoreći jedinstven propagandni narativ.

Ukrašene su bile i kuće privatnih građana, kao i novouređena južna promenada ispod gradskih zidina: do ulaza u novo šetalište vodio je privremeni slavoluk, a ispred pristupne terase prostirao se umjetni šumarak osvijetljen s čak 10.000 raznobojnih svjetiljki. Kroz Mesničku ulicu imaginarni se namjernik potom spušta prema Ilici, tada još obrubljenoj vrtovima i majurima, duž koje je bilo raspoređeno 2400 svjetiljki. Slijedi Harmica (današnji Jelačićev trg) na kojoj je bio postavljen simbolički najvažniji dio dekoracije te se ondje odvijao ključni trenutak ceremonijala carskoga adventusa. Nasred prostranoga trga uzdizao se monumentalni dorski stup visok čak 17 hvati (više od 32 metra) omotan plamtećom vrpcom. Oko njegova postamenta stajalo je dvanaest manjih dorskih stupova s plamenim vazama. Ova impresivna instalacija bila je osvijetljena s 3000 svjetiljki i 49 svjetlećih plamenih kugli. Najvažniji element efemerne arhitekture na Harmici ipak je bio slavoluk. Nakon pozdravnih govora, prolaskom kroz njega car i carica simbolično su ušli u grad i preuzeli vlast, što je bilo potvrđeno ceremonijom predaje gradskih ključeva. Opisi zatim prate dekoracije privatnih kuća, Kamenitih vrata i Popova tornja, kao i kaptolskih vrata te građevina na Kaptolu: biskupskoga dvora, stare kaptolske vijećnice i kanoničkih kurija. Sugestivan opis impresivnih dekoracija u knjizi je popraćen reprodukcijama nacrta sačuvanih u Državnom arhivu u Zagrebu, kao i vještim rekonstrukcijama najmarkantnijih cjelina (koje je za ovu priliku izradio Ivor Kranjec).

Efemerna arhitektura između
Beča i Zagreba

U zaključnom poglavlju autorica razmatra arhitektonske dekoracije i efemernu arhitekturu kao važan dio svečanoga programa te ih smješta u širi kontekst klasicističke umjetnosti. Analizira se proces kulturnoga transfera kojim se stil i modeli dekoracija prenose iz Beča u druge dijelove Monarhije, no istodobno se naglašava i aktivna uloga lokalne sredine u prilagodbi tih modela. Autorica naposljetku analizira ulogu zagrebačkoga gradskog arhitekta Bartola Felbingera u oblikovanju svečanih dekoracija: iako su mu ranija istraživanja pripisivala čitav projekt, provedena analiza nacrta i izvora upućuje na sudjelovanje više autora te na snažan utjecaj bečkih predložaka.

Knjiga o svečanostima održanima u Zagrebu 1818. godine predstavlja vrijedan, metodološki uzoran i interpretativno poticajan doprinos istraživanju kulturne povijesti i umjetničke baštine hrvatskoga prostora u prvim desetljećima XIX. stoljeća. Autorica uspijeva rekonstruirati složeni program višednevnih svečanosti te ih interpretirati u širem političkom, kulturnom i umjetničkom kontekstu postnapoleonske Europe. Time se zagrebački događaji uvjerljivo uklapaju u okvir reprezentacijskih strategija Monarhije, u kojemu su ceremonijal, efemerna arhitektura, književnost i kazalište činili jedinstven komunikacijski sustav političke reprezentacije i legitimiranja vlasti.

Polazeći od analize arhivskih izvora, autorica ne samo da rekonstruira tijek svečanosti i njihov složeni ceremonijalni program, nego otvara i niz novih interpretativnih perspektiva: od pitanja kulturnoga transfera između središta i periferije Monarhije, preko širenja klasicističkih stilskih rješenja i modela efemerne arhitekture, do višemedijalnog karaktera javnih svečanosti kao prostora političke komunikacije i društvene reprezentacije. Takav pristup omogućuje novu valorizaciju ranoga XIX. stoljeća u hrvatskoj historiografiji, razdoblja koje je u starijoj literaturi često bilo označavano kao vrijeme stagnacije, a koje se ovdje ocrtava kao dinamično razdoblje intenzivnih kulturnih i umjetničkih zbivanja.

Ova studija predstavlja stoga značajan doprinos ne samo poznavanju povijesti Zagreba i njegovih stanovnika, nego i širem razumijevanju kulturnih i umjetničkih procesa u srednjoeuropskom prostoru početkom XIX. stoljeća.